Please ensure Javascript is enabled for purposes of website accessibility

IZLOŽBA JE PRODUŽENA DO 6.9.2019.-Vidjeti kroz: između strukture i kaligrafije - Ivana Gagič Kičinbači i Hana Lukas Midžić

Newsletter prijava


Klikom na kućicu potvrđujete da dozvoljavate "Centru za Kulturu i Obrazovanje Susedgrad" da koristi vaš email u svrhu slanja promotivnih i drugih obavijesti (pozivi na koncerte, izložbe, predstave i druge aktivnosti) vezanih uz rad centra putem newslettera. Vaš email biti će korišten u web aplikaciji koja je u vlasništvu treće strane, vaša email adresa osim u tu svrhu nigdje drugdje neće biti korištena. Vašu dozvolu možete povući u bilo koje vrijeme, više informacija dobiti će te u svakom budućem newsletter-u koji će biti poslan od strane centra.

Upišite broj sa slike:

Izložba „Vidjeti kroz: između strukture i kaligrafije“ dvaju umjetnica Ivane Gagič Kičinbači i Hane Lukas Midžić u Galeriji „Idealni grad“ Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad, Argentinska 5 (Gajnice) PRODUŽENA JE DO 10. rujna 2019. Ulaz je slobodan! Dobro nam došli!

Vidjeti kroz: između strukture i kaligrafije - Ivana Gagič Kičinbači i Hana Lukas Midžić

INTIMIZAM I PROMIŠLJANJE SVIJETA I ŽIVOTA (Vidjeti kroz: između strukture i kaligrafije)

Dvije iznimne dame hrvatske suvremene vizualne i likovne umjetničke scene, akademska kiparica Hana Lukas Midžić i akademska grafičarka s ljubljanskim magisterijem slikarstva Ivana Gagić Kičibači, zajedno su izlagale u više navrata, tako i ovom prigodom, a vjerojatno i u budućim umjetničko – izložbenim projektima. Istomišljenice su u puno podudarnih životnih stavova i sličnoga svjetonazora. I vršnjakinje, rođene 1980. godine, pa im je i životni put bio sličan. Obje smatraju da se u umjetnosti žele i trebaju izražavati u disciplinama za koje su školovane, u prkos raznoraznih i raznolikih konceptualnih i performativnih praksi koje su poplavile scenu. Nekako su se istodobno školovale, obje su se udale i rodile dvoje djece. Svaka od njih u svojemu mediju stvara zaokruženu osobnu, zrelu, samosvojnu i autentičnu umjetnost. Kako same kažu, "njihove teme su duboko osobne prirode, ali istovremeno univerzalne ljudske: one o svojim ulogama u svijetu, o svojim raznim, vječnim i svakodnevnim, malim i velikim potragama i doživljajima. Iz svojih razgovora za rijetkih susreta otkrivaju paralelizme u stvaralaštvu i životnim okolnostima". No, čini mi se da i u umjetnosti istražuju i iskazuju slična sociološka, psihološka, filozofijska i antropološka pitanja. Hana ih iskazuje svojim medijem skulpture, sa simbolom čovjeka stvorenim kao antropomorfnom formom, prostorno i ambijentalno kontekstualiziranim, a Ivana svjetlosnim, pomalo mističnim i također ambije-
ntalnim, grafikama. Naime, obje umjetnice se bave sadržajem koji se upustio u ontološki dijalog s namjerom propitivanja čovjekove biti, esencijalne i egzistencijalne ljudske supstance, njegovoga odnosa s okolišem, s prirodom, s društvom, s Bogom (religijom ili religijama), u konačnici sa životom i smrću i sa samim sobom. U svijetu zagađenom nizom nepotrebnih stvari likovi/ljudi/antropomorfni simboli se brane bijegom u tišinu, u sklonište, u azil, ili u Ivaninom slučaju u arhetip – svjetlost. Svi smo mi kozmička bića, a vjernici bi rekli i – Božja bića, Božja djeca i Božja stvorenja. Obje umjetnice imaju razvijen osjećaj za prostor. Kompozicije odaju snagu duboko promišljena rasporeda unutar cjeline, kod Hane antropomorfnih figura, a kod Ivane vještinom skladanja unutar grafičke aktivnosti niza drvoreza, smještenih pod opne od pleksiglasa i aranžiranih svijetlom. Osim toga, obje svojom umjetnošću odaju veliko otvoreno srce, humanizam, empatiju i socijalnu osviještenost. Poznato je, baveći se vizualnim i simboličkim, bavimo se društvenim. One slažu i superponiraju platoe znanja, vizualne simbolike, platoe - kako bi rekao veliki pokojni francuski teoretičar suvremene kulture Gilles Deleuze u knjizi "Tisuću platoa" - građanskog oblikovanja stvarnosti i platoe nadanja i vjere u moć umjetnosti i vjere u čisti umjetnički čin. To je u biti mreža nepresušnih i minucioznih promišljanja, konstruiranje značenja, i analiza čovjeka, za čovjeka, u svoj kompleksnosti njegova postojanja i opstanka. Obje stvaraju modernistički, pa i na tragu neo i post avangardnih istraživanja izražajne forme ne bi li poentirale značenje. Tragaju za čistim duhovnim supstratom samostalnog odraza kozmičke svijesti. Tu je bitna i apsolutna stvaralačka sloboda. Njihove forme, Hanine ambijentalne prostorne skulpture, i Ivanine svjetleće (ili osvjetljene) grafike, kao i nove gestualne slike golemog formata, vizualni su simboli današnjice. I ne govore kroz citat, nego izravno iz imaginacije, originalno i autentično. Ne zanima ih znanje o prošlosti, već se obraćaju sadašnjem, s nemalom brigom za razumijevanjem onoga što dolazi, budućnosti. Svojim radovima istražuju i percepciju, odnos promatrača i objekta, upisane kodove razumijevanja te fiksnu distancu dodatno afirmiranu postojanjem medija. Osvajajući stvarni prostor osvojile su i onaj simbolički, a u konačnici i onaj kiparski, odnosno (s)likovno grafički – vlastitim temama i težnjama. Hana se ozbiljno bavi skulpturom kao trodimenzionalnim znakom za mentalna stanja i emocije koristeći jednostavne ljudske obrise, nekad simetrične i plošne, nekad udubljene ili ispupčene, postavljene u različite položaje i često suočene s običnim predmetima ili detaljima svakodnevnih prostora. Postavljanjem drvenih figura u grupaciju "Meditacije", pojedinačnim skulpturama dodaje ambijentalnu notu. Radovi idu korak dalje pa osim predmeta ljudskom obrisu u negative suprotstavlja isječak zida kupaonice stvarajući skulpturu-objekt koja djeluje atmosferično i monumentalno. "Nekako sam teška danas" je možda najradikalniji autoričin kiparski rad jer ljudsko tijelo postaje rasuti teret u dijalogu s udubljenim madracem. Izrezala je madrac u obliku ljudske figure i napunila šupljinu hrpom kamenja. To je njezin stil, način izražavanja, vrlo originalan i inovativan. U predloženim skicama novih radova, nastavlja se istraživanje ljudskosti, međuodnosa i intimnih osjećanja kroz različite materijale. Za ovu izložbu Hana je izradila 6 – 7 skulptura antropomorfnih obrisa od prozirnih materijala, prozirnog pleksiglasa i/ili stakla s nekim dodacima. Autorica ovakvim radovima traži zanimljive odnose između predmeta, tijela i kipa slobodnim pristupom materijalu, obliku i prostoru. Svi radovi kao cjelina mogu se promatrati kao naracija u segmentima, a narativni diskurs tematizira prazninu, nepostojanje, nevidljivost, ispražnjenost, kako sama kaže. Oni su zapravo nemotivi koji predstavljaju odsutnost, svojevrsnu odgođenost života, zaleđenost u trenutku, zaustavljenost u pokretu, otuđenost prema društvu i prema samima sebi. Pročišćeni su u ideji i izradi, žele biti dostojanstveni u svojemu (ne)bitku, poetični su u svojoj individualnoj i kolektivnoj tihoj drami. Dotiču egzistencijalna pitanja, filozofijsko – metafizički su kritični, zapitani što je čovjek, što su ljudi, što je pojedinac, i što je društvo Duhoviti su u onoj mjeri u kojoj pitanja koja postavljaju čine da se zagrcnete, da osjetite "knedlu u grlu". Pomalo su  tjeskobni, nostalgični, sjetni i svakako britki u svojoj narativnoj namjeri. To su Soba puna ljudi (tko su, gdje su, kuda idu?), Prozor s pogledom (što gleda, što vidi?), u skici Vještačenja praznine nacrtana dva uspravna lika koja gledaju u izrezani horizontalni obris sa zapetljajem raznih prozirnih plastičnih cijevi predstavljaju posjetitelje izložbe, a ne dio rada (pitaju se jesmo li živi ili mrtvi? Ne u tijelu, već u duhu); tu je i Ničiji portret (a čiji bi bio?), Olovna kiša je prizor prozirnoga ljudskog obrisa, glavom naslonjenom na zid, a iz njega na flaksu visi puno malih olovnih utega (metafora tjeskobne egzistencije) i Moždana fontana. Moždana fontana je prekapacitirani ljudski mozak iz kojega curi sva količina informacija koju ne može više primati, i blizu je insulta, moždanog udara. Prozirna je to glava od pleksiglasa s prozirnim cijevima, iz koje curi voda.
Ivanine svjetlosne grafičke kompozicije ručno su otisnuti drvorezi u drvenim okvirima ili umetnute među ploče pleksiglasa, različitih dimenzija, osvjetljeni led rasvjetom. Na razini forme djela su svedena na apstrakciju, na minimalizam prigušenih, gotovo akromatskih ploha, istih likovnih vrijednosti, s ciljem svođenja na elementarno i idealno, jednostavno i jezgrovito, suštinsko u obliku, formi, liniji i plohi, više govoreći simbolički i semiološki o svojoj unutarnjoj duhovnoj strukturi. Grafički listovi su uobličena propitivanja o pitanjima vremena i prostora, vidljivog i nevidljivog. Kontrast svjetlosti i tame, crnog i bijelog, taktilnog i nedodirljivog tvore strukturu koja nudi crtačke i grafičke upite o stvarnostima koje živimo. O svojemu umjetničkom radu sama kaže: "Kontinuirano se bavim grafikom kao najzahvalnijim sredstvom za iskazivanje suštinskoga. Kroz svoje uratke propitujem međuodnos duhovnog i materijalnog, postavljajući pred promatrača interaktivni zadatak shvaćanja segmenata cjeline. Na razini forme njegujem jednostavnost - svođenje na minimalizam istih likovnih vrijednosti. Akromatske grafike velikih dimenzija daju uvid u slikarstvo koje ima za cilj svesti na elementarno i idealno uz krajnju redukciju kolorita. Simbolika tame i svjetla odnosno svjetla i sjene važna je za moj rad. Kompozicije su sastavljene od različitih struktura: mekih i intuitivnih oblika te kompaktnih geometrijskih formi. Postavom i oblikom grafički listovi ukazuju na simboliku životnih ciklusa koji kroz materiju ostvaruju svoj početak, tijek i kraj". Potpuno ista obilježja stila i osobnosti Ivana iskazuje i kada gestualno slika svoju sliku Priča s početka, golemu horizontalnu kompoziciju protegnutu preko površine zida, sasvim plošnu, slikanu u najboljoj maniri majstora "njujorške škole" (apstraktnog ekspresionizma i Slikarstva obojanog polja, poput Roberta Motherwella i Franza Klinea. Ivana je slika hodajući lijevo – desno, poput starih zen majstora, ili spomenutih velikih njujorških slikara, ostavljajući crno – bijele mrlje kao tragove fizičkih i psihogramskih impulsa. Njezini radovi plijene svojom suptilnošću difuznoga svijetla, pažljivošću izvedbe, slojevitošću značenja (kao i Hanini), iskazuju cijelu mrežu postojanja i nestajanja, degradacije i nastanka, a sve se očitava u hiper estetiziranim motivima minimalističkih formalnih vizualno – likovnih elemenata. Oni naprosto postaju i ostaju za sva vremena simboli duha vremena. Odsutnost figura i "zasićenoga" sadržaja iskazuju ova djela kao mistična, duhovna i krajnje osobna simbolički iskazana iskustva svijeta, života, čovjeka i prirode. Naime, obje umjetnice imaju tu crtu u svojemu radu. Izraz je to vlastite percepcije svijeta, kut gledanja, poput oka iza kamere koje distancirano i distingvirano razumijeva svijet koji nestaje i pretače se u svoju sliku. Transformiraju sjećanja kao da u imaginaciji kopaju po arhivima, distancirano tumače, reinterpretiraju, suptilno razmatraju svijet i čovjeka dok se stvarnost usložnjava i postaje neobuhvatna. Upravo je takva i pozicija čovjeka u svijetu: interpretator, a ne akter. Obje naše sjajne umjetnice, i Hana i Ivana, neposredno postavljaju pitanje o sudbini čovjeka u suvremeno doba, u suvremenom društvu, istodobno postavljajući pitanje o suvremenosti, i – posebno važno – ulozi skulpture, grafike i apstraktne slike kao tradicionalnih umjetničkih medija u suvremenom kontekstu. Čini se da je odsutnost upravo onaj krajnji nemotiv koji najtočnije zaokružuje današnjicu.
Nekoliko puta spomenuo sam koliko im je važan prostor. Izložbu pažljivo postavljaju i aranžiraju prema gabaritima zadanoga galerijskog prostora. Kako je prostor galerije "Idealni grad" Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad u zagrebačkom naselju Gajnice jednostavan prostor jedne kubične prostorije, tako je i izložbeni koncept postavljen kao jedinstvena organska cjelina u međusobnom dijalogu. Osim što izložbom redefiniraju zadani prostor, svakoj cjelini prostor uzvraća svojim granicama.
Grafike i slike Ivane Gagić Kičinbači, apstraktne su i dakako, meditativne. One su čisti izraz umjetničine duše koja je sva u životu, u idejama, u duhu, u svojim psihološkim, egzistencijalnim promišljanjima, uvijek s vjerom u Boga, jer je Ivana religiozna osoba, velika katolkinja – vjernica.

Zapisano krajem lipnja mjeseca 2019.

Doc. dr. sc. Enes Quien, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar

 

O AUTORICAMA:

IVANA GAGIĆ KIČINBAČI

Rođena je 1980. godine u Zagrebu. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pod vodstvom Nives Kavurić-Kurtović proučava fenomen crteža te usavršava grafičke tehnike osobito tehniku litografije. Za rad je nagrađivana Pohvalama Akademije likovnih umjetnosti i Vijeća Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je 2003. godine na grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Ante Kuduza. 2007. magistrirala je na poslijediplomskom studiju slikarstva pri Akademiji za likovnu umjetnosti dizajn u Ljubljani. Radi kao predavač na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i Katehetskom institutu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Dobitnica je nagrade za grafiku na međunarodnoj izložbi likovnih radova sveučilišnih nastavnika u sklopu međunarodne konferencije EMEE 2012. u Opatiji. Sudionica je brojnih žiriranih međunarodnih grafičkih natjecanja i bijenala u tradicionalnim i suvremenim grafičkim disciplinama. Izlagala je na samostalnim izložbama i stotinjak skupnih izložbi u domovini i Europi (Velika Britanija, Španjolska, Njemačka, Bugarska, Francuska), Sjedinjenim Američkim Državama i Japanu. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika – HDLU-a

 

HANA LUKAS MIDŽIĆ

Rođena je 1980. godine u Splitu. Diplomirala je kiparstvo u klasi prof. Šime Vulasa na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2002. godine. Svoje polje interesa u umjetnosti nalazi i gradi kao vizualna umjetnica ponajprije u kiparstvu i ilustraciji, a zatim i interdisciplinarnim formama koje uključuju oblik, materijal, znak, riječ i/ili pokret. Zato rado surađuje sa suvremenim plesačima i umjetničkim organizacijama koje se bave inovativnim umjetničkim praksama. Hana iza sebe ima nekoliko samostalnih i skupnih izložbi te par objavljenih kniiga (zbirku kratkih priča o kiparstvu i slikovnice za djecu). Samostalna je umjetnica i članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika HDLU-a i Hrvatske udruge likovnih umjetnika HULU Split. Surađuje s nekoliko centara za kulturu u Zagrebu s naglaskom na  pedagoškom radu kroz razne likovne radionice za djecu i odrasle.

„ORAŠAR“- IZLOŽBA POLAZNIKA „LIKOVNOG ATELIJERA“

OBJAVLJENO: 17.12.2021 10:50

Izložbu „Orašar“ naših najmlađih Susedgrađana, polaznika „Likovnog Atelijera“ možete pogledati od 20.12. do 20.1.2022. godine u Centru za kulturu i obrazovanje susedgrad, Argentinska 5, svakim radnim danom od 10 do 18 sati i u našoj online foto galeriji. Marljive kreativne ručice oslikale su orašare koji potječu iz njemačke tradicije, imaju dugu povijest staru nekoliko stotina godina, a služili su za drobljenje oraha i drugih orašastih plodova. Vjerovalo se da orašari donose sreću obiteljima i štite njihov dom. Koristili su se tijekom svečanijih ručkova i večera, i to za desert. Naime, deserti su tada, u 13. stoljeću, obično uključivali grickanje lješnjaka i oraha, a za njihovo razbijanje trebala je naprava baš poput orašara. Kako su se lješnjaci i orasi skupljali tijekom jeseni, tradicionalno su se jeli tijekom zimskih mjeseci, a samim time orašar se počeo povezivati s blagdanima. No prvotni orašari imali su samo uporabnu funkciju i bili su napravljeni od metala. Kasnije su se počeli izrađivati drveni, i to u obliku ptica i drugih životinja, a tek u 17. stoljeću zadobili su oblik vojnika koji danas poznajemo. Balet “Orašar” kojeg je skladao Petar Iljič Čajkovski, popularizirao je figure orašara.

POZIV NA ONLINE IZLOŽBU FOTOGRAFIJA „BOŽIĆNE JASLICE“

OBJAVLJENO: 16.12.2021 15:44

Fotografirajte Vaše božićne jaslice i pošaljite nam fotografiju do 10.1.2022. godine i uključite se u online izložbu fotografija „BOŽIĆNE JASLICE“! U božićno vrijeme posebno nam je drag prizor jaslica pred koje smo mnogo puta dolazili kako bi lakše predočili događaj božićne noći. Nekada su se jaslice radile od gline, drveta, a nalazile su se samo u crkvama. Danas su našle mjesto ispod gotovo svakog božićnog drvca. U jaslicama su likovi Isusa, Marije, Josipa, pastira, mudraca i njihove pratnje, zatim vola, magarca te ovca i deve. Svaki lik u jaslicama imaju svoje značenje, stoga pusti mašti na volju i budi dio online izložbe. Fotografske uratke pošaljite na mail adresu: petra@czkio-susedgrad.hr ili ivana@czkio-susedgrad.hr a mi ćemo ih objaviti u našoj online galeriji na Facebook i web stranici Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad.

Recentni izbor raspela u suvremenom hrvatskom kiparstvu iz Zbirke Ljevaonice umjetnina Ujević

OBJAVLJENO: 15.12.2021 09:55

Čast nam je pozvati Vas na izložbu „Recentni izbor raspela u suvremenom hrvatskom kiparstvu iz Zbirke Ljevaonice umjetnina Ujević” u Galeriji „Idealni grad“ Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad, Argentinska 5 (Gajnice). Izložbu možete razgledati od 15. prosinca 2021. do 14. siječnja 2022. godine, radnim danom galerije od 10,00 do 18,00 sati. Ulaz je slobodan! Dobro nam došli! Molimo Vas da se prilikom programa pridržavate epidemioloških mjera zaštite od COVID-19, u skladu s Odlukom Stožera civilne zaštite Grada Zagreba.