IZLOŽBA JE PRODUŽENA DO 6.9.2019.-Vidjeti kroz: između strukture i kaligrafije - Ivana Gagič Kičinbači i Hana Lukas Midžić

Newsletter prijava


Klikom na kućicu potvrđujete da dozvoljavate "Centru za Kulturu i Obrazovanje Susedgrad" da koristi vaš email u svrhu slanja promotivnih i drugih obavijesti (pozivi na koncerte, izložbe, predstave i druge aktivnosti) vezanih uz rad centra putem newslettera. Vaš email biti će korišten u web aplikaciji koja je u vlasništvu treće strane, vaša email adresa osim u tu svrhu nigdje drugdje neće biti korištena. Vašu dozvolu možete povući u bilo koje vrijeme, više informacija dobiti će te u svakom budućem newsletter-u koji će biti poslan od strane centra.

Upišite broj sa slike:

Izložba „Vidjeti kroz: između strukture i kaligrafije“ dvaju umjetnica Ivane Gagič Kičinbači i Hane Lukas Midžić u Galeriji „Idealni grad“ Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad, Argentinska 5 (Gajnice) PRODUŽENA JE DO 10. rujna 2019. Ulaz je slobodan! Dobro nam došli!

Vidjeti kroz: između strukture i kaligrafije - Ivana Gagič Kičinbači i Hana Lukas Midžić

INTIMIZAM I PROMIŠLJANJE SVIJETA I ŽIVOTA (Vidjeti kroz: između strukture i kaligrafije)

Dvije iznimne dame hrvatske suvremene vizualne i likovne umjetničke scene, akademska kiparica Hana Lukas Midžić i akademska grafičarka s ljubljanskim magisterijem slikarstva Ivana Gagić Kičibači, zajedno su izlagale u više navrata, tako i ovom prigodom, a vjerojatno i u budućim umjetničko – izložbenim projektima. Istomišljenice su u puno podudarnih životnih stavova i sličnoga svjetonazora. I vršnjakinje, rođene 1980. godine, pa im je i životni put bio sličan. Obje smatraju da se u umjetnosti žele i trebaju izražavati u disciplinama za koje su školovane, u prkos raznoraznih i raznolikih konceptualnih i performativnih praksi koje su poplavile scenu. Nekako su se istodobno školovale, obje su se udale i rodile dvoje djece. Svaka od njih u svojemu mediju stvara zaokruženu osobnu, zrelu, samosvojnu i autentičnu umjetnost. Kako same kažu, "njihove teme su duboko osobne prirode, ali istovremeno univerzalne ljudske: one o svojim ulogama u svijetu, o svojim raznim, vječnim i svakodnevnim, malim i velikim potragama i doživljajima. Iz svojih razgovora za rijetkih susreta otkrivaju paralelizme u stvaralaštvu i životnim okolnostima". No, čini mi se da i u umjetnosti istražuju i iskazuju slična sociološka, psihološka, filozofijska i antropološka pitanja. Hana ih iskazuje svojim medijem skulpture, sa simbolom čovjeka stvorenim kao antropomorfnom formom, prostorno i ambijentalno kontekstualiziranim, a Ivana svjetlosnim, pomalo mističnim i također ambije-
ntalnim, grafikama. Naime, obje umjetnice se bave sadržajem koji se upustio u ontološki dijalog s namjerom propitivanja čovjekove biti, esencijalne i egzistencijalne ljudske supstance, njegovoga odnosa s okolišem, s prirodom, s društvom, s Bogom (religijom ili religijama), u konačnici sa životom i smrću i sa samim sobom. U svijetu zagađenom nizom nepotrebnih stvari likovi/ljudi/antropomorfni simboli se brane bijegom u tišinu, u sklonište, u azil, ili u Ivaninom slučaju u arhetip – svjetlost. Svi smo mi kozmička bića, a vjernici bi rekli i – Božja bića, Božja djeca i Božja stvorenja. Obje umjetnice imaju razvijen osjećaj za prostor. Kompozicije odaju snagu duboko promišljena rasporeda unutar cjeline, kod Hane antropomorfnih figura, a kod Ivane vještinom skladanja unutar grafičke aktivnosti niza drvoreza, smještenih pod opne od pleksiglasa i aranžiranih svijetlom. Osim toga, obje svojom umjetnošću odaju veliko otvoreno srce, humanizam, empatiju i socijalnu osviještenost. Poznato je, baveći se vizualnim i simboličkim, bavimo se društvenim. One slažu i superponiraju platoe znanja, vizualne simbolike, platoe - kako bi rekao veliki pokojni francuski teoretičar suvremene kulture Gilles Deleuze u knjizi "Tisuću platoa" - građanskog oblikovanja stvarnosti i platoe nadanja i vjere u moć umjetnosti i vjere u čisti umjetnički čin. To je u biti mreža nepresušnih i minucioznih promišljanja, konstruiranje značenja, i analiza čovjeka, za čovjeka, u svoj kompleksnosti njegova postojanja i opstanka. Obje stvaraju modernistički, pa i na tragu neo i post avangardnih istraživanja izražajne forme ne bi li poentirale značenje. Tragaju za čistim duhovnim supstratom samostalnog odraza kozmičke svijesti. Tu je bitna i apsolutna stvaralačka sloboda. Njihove forme, Hanine ambijentalne prostorne skulpture, i Ivanine svjetleće (ili osvjetljene) grafike, kao i nove gestualne slike golemog formata, vizualni su simboli današnjice. I ne govore kroz citat, nego izravno iz imaginacije, originalno i autentično. Ne zanima ih znanje o prošlosti, već se obraćaju sadašnjem, s nemalom brigom za razumijevanjem onoga što dolazi, budućnosti. Svojim radovima istražuju i percepciju, odnos promatrača i objekta, upisane kodove razumijevanja te fiksnu distancu dodatno afirmiranu postojanjem medija. Osvajajući stvarni prostor osvojile su i onaj simbolički, a u konačnici i onaj kiparski, odnosno (s)likovno grafički – vlastitim temama i težnjama. Hana se ozbiljno bavi skulpturom kao trodimenzionalnim znakom za mentalna stanja i emocije koristeći jednostavne ljudske obrise, nekad simetrične i plošne, nekad udubljene ili ispupčene, postavljene u različite položaje i često suočene s običnim predmetima ili detaljima svakodnevnih prostora. Postavljanjem drvenih figura u grupaciju "Meditacije", pojedinačnim skulpturama dodaje ambijentalnu notu. Radovi idu korak dalje pa osim predmeta ljudskom obrisu u negative suprotstavlja isječak zida kupaonice stvarajući skulpturu-objekt koja djeluje atmosferično i monumentalno. "Nekako sam teška danas" je možda najradikalniji autoričin kiparski rad jer ljudsko tijelo postaje rasuti teret u dijalogu s udubljenim madracem. Izrezala je madrac u obliku ljudske figure i napunila šupljinu hrpom kamenja. To je njezin stil, način izražavanja, vrlo originalan i inovativan. U predloženim skicama novih radova, nastavlja se istraživanje ljudskosti, međuodnosa i intimnih osjećanja kroz različite materijale. Za ovu izložbu Hana je izradila 6 – 7 skulptura antropomorfnih obrisa od prozirnih materijala, prozirnog pleksiglasa i/ili stakla s nekim dodacima. Autorica ovakvim radovima traži zanimljive odnose između predmeta, tijela i kipa slobodnim pristupom materijalu, obliku i prostoru. Svi radovi kao cjelina mogu se promatrati kao naracija u segmentima, a narativni diskurs tematizira prazninu, nepostojanje, nevidljivost, ispražnjenost, kako sama kaže. Oni su zapravo nemotivi koji predstavljaju odsutnost, svojevrsnu odgođenost života, zaleđenost u trenutku, zaustavljenost u pokretu, otuđenost prema društvu i prema samima sebi. Pročišćeni su u ideji i izradi, žele biti dostojanstveni u svojemu (ne)bitku, poetični su u svojoj individualnoj i kolektivnoj tihoj drami. Dotiču egzistencijalna pitanja, filozofijsko – metafizički su kritični, zapitani što je čovjek, što su ljudi, što je pojedinac, i što je društvo Duhoviti su u onoj mjeri u kojoj pitanja koja postavljaju čine da se zagrcnete, da osjetite "knedlu u grlu". Pomalo su  tjeskobni, nostalgični, sjetni i svakako britki u svojoj narativnoj namjeri. To su Soba puna ljudi (tko su, gdje su, kuda idu?), Prozor s pogledom (što gleda, što vidi?), u skici Vještačenja praznine nacrtana dva uspravna lika koja gledaju u izrezani horizontalni obris sa zapetljajem raznih prozirnih plastičnih cijevi predstavljaju posjetitelje izložbe, a ne dio rada (pitaju se jesmo li živi ili mrtvi? Ne u tijelu, već u duhu); tu je i Ničiji portret (a čiji bi bio?), Olovna kiša je prizor prozirnoga ljudskog obrisa, glavom naslonjenom na zid, a iz njega na flaksu visi puno malih olovnih utega (metafora tjeskobne egzistencije) i Moždana fontana. Moždana fontana je prekapacitirani ljudski mozak iz kojega curi sva količina informacija koju ne može više primati, i blizu je insulta, moždanog udara. Prozirna je to glava od pleksiglasa s prozirnim cijevima, iz koje curi voda.
Ivanine svjetlosne grafičke kompozicije ručno su otisnuti drvorezi u drvenim okvirima ili umetnute među ploče pleksiglasa, različitih dimenzija, osvjetljeni led rasvjetom. Na razini forme djela su svedena na apstrakciju, na minimalizam prigušenih, gotovo akromatskih ploha, istih likovnih vrijednosti, s ciljem svođenja na elementarno i idealno, jednostavno i jezgrovito, suštinsko u obliku, formi, liniji i plohi, više govoreći simbolički i semiološki o svojoj unutarnjoj duhovnoj strukturi. Grafički listovi su uobličena propitivanja o pitanjima vremena i prostora, vidljivog i nevidljivog. Kontrast svjetlosti i tame, crnog i bijelog, taktilnog i nedodirljivog tvore strukturu koja nudi crtačke i grafičke upite o stvarnostima koje živimo. O svojemu umjetničkom radu sama kaže: "Kontinuirano se bavim grafikom kao najzahvalnijim sredstvom za iskazivanje suštinskoga. Kroz svoje uratke propitujem međuodnos duhovnog i materijalnog, postavljajući pred promatrača interaktivni zadatak shvaćanja segmenata cjeline. Na razini forme njegujem jednostavnost - svođenje na minimalizam istih likovnih vrijednosti. Akromatske grafike velikih dimenzija daju uvid u slikarstvo koje ima za cilj svesti na elementarno i idealno uz krajnju redukciju kolorita. Simbolika tame i svjetla odnosno svjetla i sjene važna je za moj rad. Kompozicije su sastavljene od različitih struktura: mekih i intuitivnih oblika te kompaktnih geometrijskih formi. Postavom i oblikom grafički listovi ukazuju na simboliku životnih ciklusa koji kroz materiju ostvaruju svoj početak, tijek i kraj". Potpuno ista obilježja stila i osobnosti Ivana iskazuje i kada gestualno slika svoju sliku Priča s početka, golemu horizontalnu kompoziciju protegnutu preko površine zida, sasvim plošnu, slikanu u najboljoj maniri majstora "njujorške škole" (apstraktnog ekspresionizma i Slikarstva obojanog polja, poput Roberta Motherwella i Franza Klinea. Ivana je slika hodajući lijevo – desno, poput starih zen majstora, ili spomenutih velikih njujorških slikara, ostavljajući crno – bijele mrlje kao tragove fizičkih i psihogramskih impulsa. Njezini radovi plijene svojom suptilnošću difuznoga svijetla, pažljivošću izvedbe, slojevitošću značenja (kao i Hanini), iskazuju cijelu mrežu postojanja i nestajanja, degradacije i nastanka, a sve se očitava u hiper estetiziranim motivima minimalističkih formalnih vizualno – likovnih elemenata. Oni naprosto postaju i ostaju za sva vremena simboli duha vremena. Odsutnost figura i "zasićenoga" sadržaja iskazuju ova djela kao mistična, duhovna i krajnje osobna simbolički iskazana iskustva svijeta, života, čovjeka i prirode. Naime, obje umjetnice imaju tu crtu u svojemu radu. Izraz je to vlastite percepcije svijeta, kut gledanja, poput oka iza kamere koje distancirano i distingvirano razumijeva svijet koji nestaje i pretače se u svoju sliku. Transformiraju sjećanja kao da u imaginaciji kopaju po arhivima, distancirano tumače, reinterpretiraju, suptilno razmatraju svijet i čovjeka dok se stvarnost usložnjava i postaje neobuhvatna. Upravo je takva i pozicija čovjeka u svijetu: interpretator, a ne akter. Obje naše sjajne umjetnice, i Hana i Ivana, neposredno postavljaju pitanje o sudbini čovjeka u suvremeno doba, u suvremenom društvu, istodobno postavljajući pitanje o suvremenosti, i – posebno važno – ulozi skulpture, grafike i apstraktne slike kao tradicionalnih umjetničkih medija u suvremenom kontekstu. Čini se da je odsutnost upravo onaj krajnji nemotiv koji najtočnije zaokružuje današnjicu.
Nekoliko puta spomenuo sam koliko im je važan prostor. Izložbu pažljivo postavljaju i aranžiraju prema gabaritima zadanoga galerijskog prostora. Kako je prostor galerije "Idealni grad" Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad u zagrebačkom naselju Gajnice jednostavan prostor jedne kubične prostorije, tako je i izložbeni koncept postavljen kao jedinstvena organska cjelina u međusobnom dijalogu. Osim što izložbom redefiniraju zadani prostor, svakoj cjelini prostor uzvraća svojim granicama.
Grafike i slike Ivane Gagić Kičinbači, apstraktne su i dakako, meditativne. One su čisti izraz umjetničine duše koja je sva u životu, u idejama, u duhu, u svojim psihološkim, egzistencijalnim promišljanjima, uvijek s vjerom u Boga, jer je Ivana religiozna osoba, velika katolkinja – vjernica.

Zapisano krajem lipnja mjeseca 2019.

Doc. dr. sc. Enes Quien, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar

 

O AUTORICAMA:

IVANA GAGIĆ KIČINBAČI

Rođena je 1980. godine u Zagrebu. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pod vodstvom Nives Kavurić-Kurtović proučava fenomen crteža te usavršava grafičke tehnike osobito tehniku litografije. Za rad je nagrađivana Pohvalama Akademije likovnih umjetnosti i Vijeća Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je 2003. godine na grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Ante Kuduza. 2007. magistrirala je na poslijediplomskom studiju slikarstva pri Akademiji za likovnu umjetnosti dizajn u Ljubljani. Radi kao predavač na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i Katehetskom institutu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Dobitnica je nagrade za grafiku na međunarodnoj izložbi likovnih radova sveučilišnih nastavnika u sklopu međunarodne konferencije EMEE 2012. u Opatiji. Sudionica je brojnih žiriranih međunarodnih grafičkih natjecanja i bijenala u tradicionalnim i suvremenim grafičkim disciplinama. Izlagala je na samostalnim izložbama i stotinjak skupnih izložbi u domovini i Europi (Velika Britanija, Španjolska, Njemačka, Bugarska, Francuska), Sjedinjenim Američkim Državama i Japanu. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika – HDLU-a

 

HANA LUKAS MIDŽIĆ

Rođena je 1980. godine u Splitu. Diplomirala je kiparstvo u klasi prof. Šime Vulasa na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2002. godine. Svoje polje interesa u umjetnosti nalazi i gradi kao vizualna umjetnica ponajprije u kiparstvu i ilustraciji, a zatim i interdisciplinarnim formama koje uključuju oblik, materijal, znak, riječ i/ili pokret. Zato rado surađuje sa suvremenim plesačima i umjetničkim organizacijama koje se bave inovativnim umjetničkim praksama. Hana iza sebe ima nekoliko samostalnih i skupnih izložbi te par objavljenih kniiga (zbirku kratkih priča o kiparstvu i slikovnice za djecu). Samostalna je umjetnica i članica Hrvatskog društva likovnih umjetnika HDLU-a i Hrvatske udruge likovnih umjetnika HULU Split. Surađuje s nekoliko centara za kulturu u Zagrebu s naglaskom na  pedagoškom radu kroz razne likovne radionice za djecu i odrasle.

Hana Letica "Ekvilajzeri džungle - Polidžungla"

OBJAVLJENO: 09.10.2019 15:47

Čast nam je pozvati Vas na otvorenje izložbe: Hane Letice „Ekvilajzeri džungle:Polidžungla“ u Galeriji „Idealni grad“ Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad, Argentinska 5 (Gajnice), u petak, 25. listopada 2019. u 19,00 sati. Izložba ostaje otvorena do 15. studenoga 2019., a možete je razgledati radnim danom galerije od 10,00 do 18,00 sati. Ulaz je slobodan!

Tea Bičić „Karbon“

OBJAVLJENO: 12.09.2019 15:09

Čast nam je pozvati Vas na otvorenje izložbe: Tea Bičić „Karbon“ u Galeriji „Idealni grad“ Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad, Argentinska 5 (Gajnice), u petak, 27. rujna 2019. u 19,00 sati. Izložba ostaje otvorena do 18. listopada 2019., a možete je razgledati radnim danom galerije od 10,00 do 18,00 sati. Ulaz je slobodan!

Vidjeti kroz: između strukture i kaligrafije - Ivana Gagič Kičinbači i Hana Lukas Midžić

OBJAVLJENO: 17.06.2019 18:00

Čast nam je pozvati Vas na otvorenje izložbe „Vidjeti kroz: između strukture i kaligrafije“ dvaju umjetnica Ivane Gagič Kičinbači i Hane Lukas Midžić u Galeriji „Idealni grad“ Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad, Argentinska 5 (Gajnice), u petak,5. srpnja 2019. u 19,00 sati. Izložba ostaje otvorena do 26. srpnja 2019., a možete je razgledati radnim danom od 10,00 do 18,00 sati. Ulaz je slobodan!