Izložba Dorica Matjan „Consolations“

U tvorbi slikarskih djela Dorica Matjan često se inspirirala glazbenim ostvarenjima majstora bliže i dalje prošlosti. Ne radi se razumljivo o doslovnom prenošenju glazbenih citata iz jedne umjetničke vrste u drugu, već o zračenju ozračja gdje su boja i neka gradivna načela slike bliskih umjetničkih silnica spram orkestralne, komorne glazbe, ili one pisane za pojedini instrument. Za takav dijalog potreban je izuzetan senzibilitet, kultura pri ulaženju u jednostavnost i složenost svakog od pojmova umjetničkih naslova. U širem i užem Doričinom obiteljskom krugu glazba se istinski živjela, i živi, izvodila, na dojmljivoj razini estetskog i emotivnog. A Dorica je tako pojedina djela vezala uz neki svoj slikarski ciklus, primjerice uz popularnu Händelovu suitu "Muziku na vodi", uz tristotu godišnjicu njezinog nastanka, opus Josipa Štolcera Slavenskog, a kod ove izložbe uz šest klavirskih skladbi Franza Liszta pod nazivom Consolations iz njegovog weimarskog stvaralačkog perioda. Pojma objedinjenog u riječima utjehe, radosti, likovnih i sadržajnih karakteristika slika.

 

 

Boja nosi Doričine slikarske prizore, boja nanijeta slobodom slikarske geste ili treptajem svojevrsnog tašističkog udara. Vidljiva u zakrivljenim linijama i kolorističkim partijama točkastog i mrljolikog karaktera. Dorica Matjan u svom slikarskom opusu najčešće istražuje odnose likovnog vitaliteta u stvorenom stiješnjenom prostoru između blage geometričnosti ploha sugerirane dubine i zbivanja prvog plana slike. Dakako ne radi se o naglašenoj odvojenosti već prožimanju slikarskih činjeničnosti, u dodiru prizvuka likovne egzaktnosti i prepuštanja energiji poteza. No različitosti pristupa i nisu previše velike, jer konstrukcija potke nosi putenost mekoće oblika, a spontanost nanošenja brojnih rukavaca boje proizlazi iz iskustva disanja sa slikom. I kontrolirani slučaj ima svoju ulogu u bujicama kolorističkih frekvencija finesa rafinirane palete. To je i put ka osobnoj stilistici, partitura s plodnošću lirske apstrakcije, slojevitih gustoća površina, čitkih karika i sitnih čvorova. S prikrivenom asocijativnošću predmetnog, značenjskog, a sukladno nazivu izložbe i srastanjem s lozinkama glazbenog. U vrijednostima kromatske vedrine, ditirambske ugođajnosti. I one "opjevane" bez zadrške, s pravim slikarskim osmjehom, ali i one s razložnim zastancima, osvrtanjem na pređene staze u osvajanju blistavosti. A jedno je neosporno, njeguje se i brani ljepota u uzvišenosti umjetničkog čina. Dorica je ovaj ciklus naslikala u koncentratu vremena, nekom vidu umjetničke euforije, uz dar talenta i raspoloženja, stvorivši vid složene slikarske rečenice. Uglavnom bez epicentra u pojedinoj slici, s rasporedom proizašlim iz osobnog okvira likovnog bioritma. Prepoznaju se elementi kronologije, postoje gradacije ka oblikovnom izobilju, ali i mijenjaju se tipovi prozračnosti prostora. U primjerima nesmetanog kretanja na bjelini platna, ili u vezanosti uz horizontalne pravokutne plohe likovne tvarnosti, kao svojevrsne podloge i integralnog dijela za slikarsko notno pismo, usklađenih ritmiziranih neuma. Mogu se tražiti i paralele s rasponima mjera i glazbenih tempa, pa i osnovnim značajkama dura i mola. Dorica bogatom imaginacijom povezuje strukture glazbenog i likovnog, pa kako je Franz Liszt bio virtuoz klavira, tako se i Dorica majstorski kreće na klavijaturi slikarskog polja. S rukopisom "konstante" likovne kaligrafije, ali i zanimljivim izdancima, odmjerenim obratima, kojima apstraktne forme, znakovite, pa i i metaforične dovode do intrigantne dinamičnosti kolorističkih vizura.

A komorne Lisztove skladbe uzbudljivo su slikama orkestrirane, poletno, s posebnom ozarenošću trenutka i trajanja. S dominantom lirskog, ali povremenim osluškivanjem stanja i drugačije konotacije. Slutnje meditativnog. Kada se koridori palete otvore i do krika, kada svjetlo diže ljestvicu boje do "usijanja", iščitavanje slikarskog događanja uključuje i drugi pol doživljaja. Dorica izbjegava sheme sadržajne ekspresije, shvaćajući da epiderma površine ne mora biti jedina istina o slici. I da ista boja može imati i nijanse drugačije zvučnosti. Stoga je i njena koloristička plemenitost, i čedna, i strasna, odraz posebne umjetničke i ljudske osjetljivosti.

 

Stanko Špoljarić