Izložba Petra Dolića "Ljetopisi 2014."

Čast nam je pozvati Vas na otvorenje izložbe skulptura Petra Dolića u četvrtak, 6. studenoga u 19 sati. Izložba ostaje otvorena do 26. studenoga 2014.

Nova mala serija skulptura u bijelom kamenu Petra Dolića u potpunosti se nastavlja na njegov kiparski senzibilitet koji je uvijek dosljedno bio upućen nasljeđu biomorfne, organičke i vitalističke skulpture. Visoki stupanj empatije za oblike, materijale i motive iz prirode ovaj umjetnik u kontinuitetu izbalansirano spaja s konceptom redukcije i apstrahiranja doslovnog, realističkog prenošenja viđenog svijeta, koncentrirajući se na napetu, dinamičku energiju formi. Bijeli kameni oblici trenutačno nas mentalno i emotivno spajaju s memorijom Juga, mora, plovidbe, vala, jedra i neke praiskonske životne snage; ne samo stvaranja i obnavljanja u prirodi, postojanosti života, već i onog famoznog dišpeta i bivanja protiv struje.

Bez namjere za inzistiranjem na ponuđenim (osobnim) tumačenjima ovih skulptura, ipak se nećemo moći oteti dojmu kako su pred nama svojevrsne praskulpture, arhetipski praoblici iz kojih postojano pulsira život i na čijoj je površini bura ostavila neizbrisiv trag. Urezane, odnosno isklesane linije i šrafure govore metaforički o ugrađenom elementu vremena, točnije, o kontinuitetu djelatnog protjecanja vremena u kojemu kipar precizno ostavlja trag svoje egzistencije.

Petar Dolić je umjetnik koji često voli stvarati u sučeljavanjima suprotnih morfoloških principa, spajajući tradiciju naše zavičajne skulpture iz riznice oblika svojih ravnopravnih predaka (Šime Vulas, Matko Mijić, Kuzma Kovačić, Slavomir Drinković, Jasna Bogdanović) s meditativno-kontemplativnom dimenzijom apstraktne skulpture na samoj granici organičkoga. Kod njega hladno, artificijelno savršenstvo forme nikada nije bivalo ciljem, niti se energija rasta i dinamičkog kretanja unutar oblikâ okamenila u dekorativne kalupe. Taman toliko oblikovana i dorađena da ne bude negirana tvrdoća i opstojnost kamena kao materijala, nova serija Dolićevih skulptura pokazuje nam se kao izvjesni trenutak idejnog čišćenja i preslagivanja osobnog skulptorskog kôda. Povratak kamenu gotovo je uvijek određena nulta točka u koju se vraćamo kako bismo učvrstili vlastite kiparske postavke, metijersku bravuroznost, ali i kroz osluškivanje kuckanja dlijeta po kamenu ispravili sve one napukline i sinkope u inače savršenom pulsiranju svemirskih struna.

Iva Körbler