Filip Pilj "Tu, u blizini"

Čast nam je pozvati Vas na otvorenje izložbe „TU, U BLIZINI“ našeg gajničana FILIPA PILJA u Galeriji „Idealni grad“ Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad, Argentinska 5 (Gajnice), u srijedu, 27. ožujka 2019. u 19,00 sati. Izložba ostaje otvorena do 10. travnja 2019., a možete je razgledati radnim danom od 10,00 do 18,00 sati. Ulaz je slobodan!

Filip Pilj rođen je 1995. u Zagrebu.
Po završetku Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna upisuje Akademiju likovnih umjetnosti, smjer Grafika u klasi prof. Roberta Šimraka. Student je četvrte godine preddiplomskog studija.
Živi i radi u Zagrebu.
Izlagao je na skupnim izložbama; Galerija Prica, Samobor, Galerija Pikto, Zagreb, Galerija SKC, Rijeka, Budynek Biblioteka, Lublin, Poljska, 21. Izložba minijatura, Zaprešić, 34. Salon mladih, HDLU Zagreb
Ovo mu je prva samostalna izložba.

Preobražaj svakidašnjeg
Filip Pilj zanimljiv je mladi autor, umjetnik koji još uvijek studira na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a već je dosegao određenu zrelost i zaokruženost. Njegova stvaralačka poetika izvire iz transparentno iskazanih, pomalo čak i banalnih, vizualno – verbalnih sklopova koji, međutim, u sebi sadržavaju neslućene interpretativne i problemske potencijale. To je prvi dojam što će ga svaki imalo zainteresiraniji i vizualno osvješteniji promatrač steći u susretu s Piljevim radovima. Bit će i da sam osobno u njegovim slikama osjetio stanovitu lucidnost koja se krije iza prividne jednostavnosti. Piljeva je umjetnost naime, istodobno zahtjevna za interpretaciju, ali i zabavna, gotovo djetinja, te duhovita i fatalna. U svakom slučaju, itekako vrijedna promatranja. On se bavi svojim neposrednim okruženjem, dapače, ne mora ići nikuda iz svojega kvarta da bi dobio teme za svoju umjetnost. U svojoj umjetnosti ''preobražava svakodnevnicu'', odnosno svakidašnje preobražava u umjetnost. Arthur Danto u svojoj korisnoj i pametnoj knjizi čiji naslov posuđuje od Muriel Spark i njezina romana Najbolje godine gospođice Jean Brodie, gdje spominje vragolastu djevojku iz Glasgowa Sandy Stranger kao autoricu knjige pod zahvalnim naslovom Preobražaji svakidašnjeg.1 Najkraće rečeno, pod tim naslovom krije se filozofija umjetnosti koja razmatra banalnosti pretvorene u umjetnost. S obzirom na nastojanja umjetnika od Platona do danas, umjetnost se trudi uzdići do stvarnosti. Treba svakako naglasiti da je realizam vrlo žilav i postojan stil izražavanja. Kada se usporede najrazličitiji segmenti suvremene umjetnosti 20. stoljeća, te situacije i stanja u mnogostrukim recentnim i aktualnim umjetničkim događanjima, primijetit ćemo prije svega veliki povratak figuraciji, i realizmu. I stvarnosti i stvarnom životu. Jedan od najznačajnijih teoretičara kulture danas, engleski profesor teorije književnosti Terry Eagleton piše: Kada je riječ o kulturnom establishmentu, moderna, poput kulture šezdesetih i sedamdesetih, mogla je i realizam smatrati danom činjenicom. Realizam se doista pokazao najotpornijim kulturnim oblikom u zapadnjačkoj povijesti koji je pobijedio sve suparnike. A to nas upućuje na zaključak da u njemu ima nešto što je duboko ukorijenjeno u psihi Zapada. Vrijedna je bila ona umjetnost koja je odslikavala svijet u kojemu bismo se prepoznavali. Ali, zašto se to smatralo tako vrijednim, teško je reći. Odgovor ima više veze s magijom, negoli estetikom. Realizam je bilo ono što su novi pokreti željeli razbiti. Ali njihovi eksperimenti u umjetnosti i mišljenju ipak su o njemu ovisili. Kubističku sliku ne bismo smatrali zapanjujućom da nismo naviknuli na nekubističke štafelaje. Disonanca se oslanja na osjećaj sklada. U određenom smislu, modernistički napad na realizam nije uspio. Već tridesetih godina, realizam je ponovno bio čvrsto na konju. Šezdesetih i sedamdesetih nove kulturne studije učinile su još jedan hrabar pokušaj da ga svrgnu, a pri tome su prizvale u pomoć modernističku umjetnost. Ali i taj je pokušaj bio zaobiđen.2 Realizam je, dakle, i u naše doba doživio svojevrsnu rehabilitaciju. Filip Pilj u svojoj se umjetnosti bavi upravo s banalnim svakidašnjim realnostima. Bavi se konkretnim golim činjenicama koje uočava u zagrebačkom kvartu gdje živi, a ista je situacija u svim zagrebačkim kvartovima, i svim kvartovima svih hrvatskih gradova.
Wittgenstein u svojemu glasovitom Tractatusu logico – philosophicusu kaže da se slika suprotstavlja stvari, stvarnosti, kao nešto što činjenicu odslikava (predstavlja, prikazuje): ''Mi pravimo sebi slike činjenica'' (2.1). ''Slika predstavlja stanje stvari u logičkom prostoru, postojanje i nepostojanje stanja stvari'' (2.11). ''Slika je model stvarnosti'' (2.12). Slika nije samo nešto što činjenicu odslikava: ''Slika je činjenica.'' (2.141).3 Piljeve slike nisu ništa drugo doli vitgenštajnovske likovne interpretacije činjenica koje potkrjepljuju tvrdnju da slika može odslikati stvarnost, ali samo onda ako ima s ovom zajedničku logičku formu, tj. formu stvarnosti. Ako je forma odslikavanja logička forma, onda se slika zove logička slika. Piljeve slike doista jesu ne samo odslici stvarnosti, i to vrlo vjerne stvarnosti, nego i logičke slike, jer on slika logičke forme, onakve kakve u naravi postoje, i kakve jesu. Osvrće se na svakodnevnicu. Kao da postavlja pitanja derridaovskoga tipa, kao da vodi svoj vlastiti dijalog s idejama ovoga velikog francuskog mislioca. Derrida teži problemu: zašto imamo potrebu za analizom ili dekonstrukcijom, osim ako ne zbog dosizanja istine kao cilja, koji se zapravo pokazuje nebitan kroz vrijedan i važan slikarski proces.''
''Što je istina u slikarstvu? Tražimo li istinu uopće? Nema li svako djelo neku sasvim svoju istinu?''4 Pitanja koja postavlja Derrida su pitanja jednaka onima koja zahvaćaju sociologiju, psihologiju, psihoanalizu, itd. Pitanja su to - a Filip Pilj svojim je slikama na tom tragu – koja neprestano traže odgovore, pitanja koja nikada neće moći biti sasvim zadovoljena, jer odgovori nikada ne mogu biti ''općeniti''. Oni su radije skup bezbrojnih individua različitih karaktera i temperamenata. Želio bih reći, da je kod Pilja, umjetnika koji kazuje istinu, kao i kod mnogih umjetnika tragača za istinom (za smislom i suštinom), bitno upozorenje, socijalna i psihološka, pa i antropološka osviještenost. Pilj je nesumnjivo ima. To je podjednako bitno kao i način kojim će se važna poruka prenijeti; isto tako je važan i sâm čin stvaranja, otkrivanja… jer u procesu dolaska do cilja spoznajemo ''veće'' i ''teže'' istine od one koja bi nam možda najviše odgovarala da zaključamo cijeli ''slučaj''. Sjetimo se da je i van Gogh rekao: ''Ali istina mi je tako draga, učiniti to istinitim također, najzad ja vjerujem da još više volim biti obućar nego muzičar s bojama''.
Filip Pilj je našao svoj put moralno i politički korektne i ispravne umjetnosti. Empatičan je, human, i očito ga smetaju (kao i sve nas, uljuđene i kulturne građane), posljedice ozbiljnih socioloških devijacija suvremenog urbanog življenja na našoj lokalnoj, mikro razini, koja je ipak naše okruženje, naš svijet koji volimo. Naš univerzum.

Doc. dr. sc. Enes Quien, prof.

1 Arthur C. Danto, Preobražaj svakidašnjeg, Kruzak, Zagreb, 1997.
2 Terry Eagleton, Teorija i nakon nje, Algoritam, Zagreb, 2005., str. 63.
3  Ludwig Wittgenstein, Tractatus logico – philosophicus, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
4 Jacques Derrida, Istina u slikarstvu, Svjetlost, Sarajevo, 1988.